Bob

Bob, lat. Vicia faba

Tijekom prvih nekoliko godina moga vrtlarskog iskustva jedna od kultura koju sam za probu posijala u povrtnjak bio je i bob. Dobro je uspijevao, pogodovalo mu je glinasto tlo, ali moji ukućani nisu baš bili oduševljeni okusom jela koja sam od njega pripremala pa sam na koncu od boba i odustala. Bob, najstariju jednogodišnju kultiviranu mahunarku, poznatu u Europi, Egiptu i Arabiji još u doba neolitika, uzgajali su i stari Egipćani i stari Židovi i stari Grci a spominje ga i Homer u Ilijadi. Kao ljudska hrana koristi se vjerojatno već desetak tisuća godina, a potisnuli su ga krumpir, kukuruz i grah doneseni u Europu poslije otkrića Amerike. Plosnate, nepravilno zaokružene, tamne smeđezelenkaste krupne sjemenke kliju već pri temperaturi 3-6 Celzijevih stupnjeva, mlade biljke izdrže bez povreda -4oC, a smrznu se tek pri -7oC. Niču pri temperaturi 10-14 Celzijevih stupnjeva za 14-18 dana. Zbog velike otpornosti na hladnoću, bob se uspjelo uzgaja i u područjima s kontinentalnom i planinskom klimom, primjerice u središnjoj Aziji, na Tibetu i Himalaji, čak i na visini od 4200 m.

Bob, lat. Vicia faba, jednogodišnja zeljasta grmolika biljka iz porodice mahunarki, lat. Fabaceae, ima razgranjen korijen i šuplju zeljastu stabljiku visoku 60 - 80 cm. Llistovi su dugački od 10 do 25 cm, a cvjetovi, promjera 1 - 2,5 cm, imaju 5 bijelih latica sa crnim pjegama. Nakon cvatnje postupno se razvijaju debele mesnate tridesetak centimetara dugačke mahune ispunjene spužvastim bijelim tkivom u kom dozrijeva 4 - 8 velikih sjemenki. Na početku rasta su mekane potom bivaju sve tvrđe i mijenjaju boju iz zelene u bijelo-zelenkastu. Sjemenke su izrazito velike, a najčešće ih beremo dok su još zelene. Suhi bob dok se kuha širi neugodan miris, a i okus mu je pomalo neobičan pa nije baš omiljena hrana, posebice u našim kopnenim krajevima. Mnogo je bolji zeleni bob kojega smo sami uzgojili u našim povrtnjacim, posebice kad ga skuhamo odmah nakon branja. Osim toga, to je i jedna od prvih biljaka koju u našim povrtnjacima beremo u proljeće. 

Najpoznatije sorte boba koje se uzgajaju širom svijeta su white windsor, green windsor, express, dreadnought, jubilee hysor, relon, imperial green longpod i druge. Mi najčešće uzgajamo domaće srednje bujne populacije te sortu aquadulce. To je najpopularnija sorta dugih mahuna i bijeloga zrna. Odlično podnosi niske temperature i rano dospijeva za berbu. Biljka je visoka oko 100 cm i široka oko 40 cm. Crna bobova muha napada je manje nego druge sorte. 

U sredozemnom krugu i područjima sa sličnom blagom klimom, gdje minimalne temperature zimi nisu niže od -6 °C, krupnosjemene sorte boba kao povrtne kulture uzgajaju zimi, a sijati se može od početka listopada do kraja prosinca. U primorskom zaleđu sije se u veljači do početka ožujka, a u kontinentalnom području u ožujku i na početku travnja. Prije sjetve, u vlažno ilovasto-glinasto tlo, na kojem bob najbolje uspijeva, ukopajte oko 2 kg kompostiranoga organskoga gnojiva na četvorni metar. Dodajte i oko 100 g kamena brašna ili kompleksna mineralna gnojiva, birajući ona s manjim udjelom dušika, jer je bobu potrebno mnogo fosfora i kalija. Na pripremljene gredice posijte po 5-6 zrna u kućice na dubinu 5-8 cm, a razmak neka bude 40x60 cm. Bob možete uzgajati i na mješovitim gredicama, u redovima među ostalim povrtnim kulturama, uz blitvu, špinat, radič, mrkvu, češnjak, poriluk ili endiviju, predvidjevši za njega dio gredice širine 30-50 cm. Za vrijeme vegetacije biljke okopajte, ogrnite i plijevite. Za razliku od ostalih mahunarki bob nema vitice pomoću kojih bi se hvatao za potporanj, pa biljke prema potrebi poduprite kolčićima ili granama grmlja koje vam je ostalo nakon rezidbe. Kad na stabljici naraste četrnaesti list otkinite vrh, da se zaustavi rast u visinu. Hranjive tvari zadržavat će se u donjem dijelu biljke, pa se mahune boba bolje razvijaju. Berite ih kad dostignu tri četvrtine svoje konačne veličine, dok su zelene, sočne i mekane i kuhajte ih cijele jer su tada najhranjivije i lakše probavljive.

Potom berite zelena zrna kad nabreknu pazeći pritom da bob ne otvrdne i postane kožast i gibak. Na jednom četvornom metru možete uzgojiti oko 4 kg zelenih mahuna boba. Bob posijan na jesen i tijekom zime u primorskom području za berbu dospijeva u proljeće, u travnju i svibnju, jer razdoblje vegetacije većine sorti traje 100-196 dana. U kopnenom području bob beremo od svibnja do srpnja, ovisno o tome kad smo ga posijali. 

Možete ga posijati u nekoliko navrata po nekoliko kućica pa će biljke postupno dospijevati za berbu, a ne sve istovremeno. Ubrana zrna boba, čvrsta i jarke boje, bez mrlja, sluzi ili nabora može se čuvati u hladioniku 5 dana, u lagano zatvorenoj plastičnoj vrećici. U mahunama se može čuvati pri temperaturi 7-9 Celzijevih stupnjeva i vlažnosti zraka 90-95 %. Osušena zrna boba možete čuvati do 12 mjeseci u hermetički zatvorenim posudama u hladnom i mračnom spremištu. Bob je vrijedna namirnica jer sadržava višestruko nezasićene masne kiseline, spororazgradive ugljikohidrate, vrijedne bjelančevine te minerale: kalij, kalcij, fosfor, magnezij, željezo, cink, bakar, mangan i selen; vitamine A, D, K, E i C, vitamin B12, tiamin, riboflavin, niacin i pantotensku kiselinu. Svi ti sastojci doprinose našem zdravlju jer sprečavaju slabokrvnost, poboljšavaju probavu i jačaju imunološki sustav. Bob je izvrsna namirnica za osobe oboljele od Parkinsonove bolesti, jer sadržava tirozin, neesencijalnu aminokiselinu od koje nastaje dopamin, hormon koji djeluje kao neurotransmiter, tvar koja prenosi živčane impulse od jedne do druge živčane stanice te ima važnu ulogu u kontroli voljnih pokreta. 

Pri uzgoju boba najčešći i najozbiljniji štetnik je crna bobova uš, lat. Aphis fabae, česta i na grahu grašku te drugim povrtnim kulturama, koja izravnu štetu nanosi sisanjem sokova, kao i sve uši, što uzrokuje promjenu boje listova i njihovo kovrčanje. Indirektnu štetu nanosi prenošenjem velikog broja virusnih bolesti. Bob je namirnica koja se koristi za pripremu tradicionalnih jela u Egiptu, Alžiru, Maroku, Iraku, Siriji, Turskoj, Italiji, Portugalu, Španjolskoj, Švedskoj, Kolumbiji, Ekvadoru, Indiji, Japanu, Kini, Meksiku, Vijetnamu i drugim zemljama širom svijeta. Najpoznatija jela od boba su kineski doubanjiang, bliskoistočni falafel, egipatski ful medames, etiopski shiro wot te iranski baghali polo.
A Stara vrtlarica mladi zeleni bob najčešće kuha kao varivo s tjesteninom pa eto i recepta.

Varivo od boba s tjesteninom

40 dag mladih mahuna ili zrna boba, 1 glavica luka, 2 češnja češnjaka, po 1 korijen celera, pastrnjaka i mrkve, 1 kriška korabice, peršinovo lišće, 100 g pužića ili slične sitnije tjestenine, 2 žlice pirea od rajčice, 1 žličica začinske soli, mediteransko bilje: listić kadulje, ružmarina, lovora i sl. po želji, maslinovo ulje, sol, papar, ribani paški sir

Mahune i zrnje boba blanširajte 3 minute, pa ostavite da se ocijede. Nasjeckani luk popržite na maslinovu ulju na laganoj vatri, dodajte korjenasto povrće nasjeckano na kockice i zgnječeni češnjak, pa pirjajte dok sve ne omekša. Uspite blanširani bob, podlijte povrtnim ili goveđim temeljcem i kuhajte pokriveno sve dok bob ne omekša. Dodajte tjesteninu i pire od rajčica, začinsku sol i mediteransko bilje, pa kuhajte još petnaestak minuta. Poslužite vruće, posipano sjeckanim svježim peršinom i ribanim paškim sirom.

Pasiflora

 Španjolski osvajači Južne Amerike na početku 17 stoljeća donijeli su u Europu pasifloru tj Kristovu krunu, lat. Passiflora, biljku čiji neobični cvjetovi podsjećaju na krunu od trnja pa je prema tome biljka dobila i ime. 

Mirisni cvjetovi promjera 5-8 cm razvijaju se od lipnja do kolovoza, a latice su im blijedo ljubičaste. Iz njihove baze izrasta još jedan niz ružičastih do purpurnih nitastih latica. Pasiflora cvate od proljeća do jeseni, a svaki cvijet cvate samo jedan dan. Iz cvjetova će se razviti jajoliki plodovi, bobe s mnogo sjemenki koje dozrijevaju potkraj ljeta i u ranu jesen. 

Pasiflore, snažne i bujne višegodišnje penjačice, podrijetlom iz tropskih područja južnog Brazila, Paragvaja i Argentine, mogu narasti 5 - 8 m u godini, a najbolje uspijevaju na suncu. Samo u veoma vrućim područjima uspijevaju i u laganoj sjeni.

Osjetljive su na nematode, viruse, neke vrste gljivica, primjerice Fusarium sp. te viruse, što je izraženije u nepovoljnim uzgojnim uvjetima.

Najbolje uspjevaju na pjeskovitom ilovastom, vrlo propusnom tlu neutralne reakcije, obogaćenom s mnogo humusa, a godi im i debela organska zastirka, jer je korijenje plitko. 

Budući da brzo i bujno rastu i stvaraju mnogo plodova, gnojite ih redovito svake godine mineralnim gnojivom s većim udjelom fosfora i kalija, npr NPK 7-14-21, a što manje dušika. Unesete li u tlo previše dušika, bujno će rasti lišće na uštrb cvjetova i plodova, pa slabi otpornost biljke prema bolestima. U jesen u tlo ukopajte 60 g gnojiva po četvornom metru, a u proljeće još 20 g. Ne želite li rabiti tvornička mineralna gnojiva, pokušajte nabaviti kameno brašno. 

U rano proljeće svake godine plitko ukopajte i zreo kompost, uporabivši najmanje 2-3 litre za svaki četvorni metar. Kao zastirku, debelu najmanje 15 cm, uporabite usitnjeno lišće, sjeckanu travu ili usitnjenu koru drveća, koja je i veoma dekorativna. Zastirku redovito obnavljajte, osobito za jakih vrućina. Ljeti pasifloru povremeno zalijte, posebice kad počnu dozrijevati plodovi, kako ne bi prerano otpadali.

Među najvažnijim je uzgojnim mjerama redovita rezidba. U toplim krajevima pasiflore orezujte poslije berbe. Ako se bojite da bi zimi mogle stradati, orežite ih u rano proljeće. Odrežite sve slabe i tanke izbojke, a snažne prikratite na 1/3 duljine. Važno je da biljke svake godine prorijedite i prikratite, da ne budu preguste. Ako rastu u zasjenjenu dijelu vrta, ljeti prorjeđujte i listove, ali ostavite dovoljno lišća oko plodova da ih ne oprži sunce. Pasiflore nisu dugovječne, dobar urod daju 5-7 godina, a potom biljke slabe. Ako odumru prikupite nekoliko sjemenki i uzgojite nove. No, ako su biljke bile zaražena nematodama i virusima, bolje da ih ne sadite ponovo na isto mjesto.
Tamno ljubičaste do narančaste okrugle ili jajolike bobe pasiflore poznate su pod nazivom granadilja i marakuja. Mogu biti dugačke 4-6 cm, a njihova žilava, glatka voštana kožica posuta je sitnim nježnim bjelkastim piknjicama. Plodovi su najbolji za jelo kad se malo smežuraju i naboraju. Kad počnu otpadati s grana, 70 - 80 dana poslije cvatnje, berite ih svaki dan, čim zelena boja počne prelaziti u ljubičastu ili narančastu. Plodovi su ispunjeni kašastim narančastim sokom privlačna mošusna mirisa slatkotrpka ili trpka okusa. Pažljivo ih operite i spremite u vrećicama u hladionik, u kojem se mogu čuvati desetak dana.
Plodovi crvene granadilje obiluju vitaminima A i C, željezom i kalijem. Jedan plod ima samo 16 kalorija, a jestive sjemenke dobar su izvor vlakana. Bobe granadilje ili marakuje raspolovite, izdubite žlicom kašasto meso, pojedite bez dodataka ili prelijte preko sladoleda ili voćne salate. Od veće količine kaše pripremite izvrsnu marmeladu, džem ili žele, a može poslužiti i za pripremu sladoleda, krema, koktela, vina, šerbeta, različitih kolača, umaka i drugih jela. Plodovi i propasirana kaša mogu se i zalediti.
Najpoznatije vrste pasiflora koje se koriste za jelo su Passiflora edulis, Passiflora laurifolia, Passiflora quadrangularis te Passiflora ligularis. Kao ukrasna biljka uzgaja se Passiflora caerulea, a Passiflora incarnata je ljekovita biljka. Stari južnoamerički domorodački narodi smatrali su njezine cvjetove životnim eliksirom pa su ih stavljali u vodu za piće. Danas se najvažnijim ljekovitim sastojcima smatraju se flavonoidi i maltol koji imaju umirujući i uspavljujući učinak.

Piletina i riža s umakom od granadilje

Za četiri osobe pripremite 4 odreska pilećih prsa bez kostiju, 2 žličice maslaca, sol, papar, 1 žlica šećera, 6 žlica soka od ananasa, 1 žlica limunova soka, kaša i sjemenke od 4 velike granadilje.

Pileće odreske potucite, posolite i popaprite. Ugrijte ulje i 1 žličicu maslaca, pa pržite piletinu oko 4 minute sa svake strane, odnosno tako dugo dok sredina više ne bude ružičasta. Odložite na topao pladanj i prekrijte folijom da se ne ohladi. Odlijte suvišak ulja iz tavice, dodajte sok od ananasa i limuna, pa ugrijte na laganoj vatri. Dodajte šećer, maknite s vatre, umiješajte kašu od granadilje i preostali maslac. Piletinu složite na kuhanu rižu, prelijte umakom i odmah poslužite.

Tratorak

Prije dvadesetak godina, kad sam počela uređivati svoj vrt u gradu, dobila sam od jedne gospođe malo sitnog crnog sjemena nekog cvijeća. To vam je jako lijepo cvijeće, bute vidli kad procvate, rekla je. Kad sam uzgojila flance i kad su visoke uspravne razgranate biljke procvale, ustanovila sam da je to tratorak, lat. Celosia argentea var. cristata, kratkovjeka zeljasta trajnica svjetlozelenih duguljastih ovalnih ili kopljastih listova iz porodice štirova, lat. Amaranthaceae. Bila sam oduševljena kad su se na vrhovima stabljika počeli razvijati i kovrčati veliki baršunasti tamnoružičastocrveni cvatovi. Zbog tih grandioznih i neobičnih cvatova, točnije proširenog cvjetišta, osebujan uspravan tratorak zaslužuje počasno mjesto u svakom vrtu. Od srpnja pa sve do sredine listopada divimo se tim bijelim, žarkožutim, narančastim, crvenim ili tamnoružičastim cvatovima u obliku pijetlove kreste ili perjanice što izranjaju između listova iz središta biljke.

Ukrasni kultivari razvrstavaju se u četiri skupine: 

1. cristata s cvatom u obliku pijetlove kreste, 

2. plumosa s cvatom u obliku perjanice, 

3. childsii s okruglim cvatovima nalik na loptaste zamršene spiralne smotuljke pređe, 

4. spicata s vitkim cilindričnim ružičastim cvatovima metalna sjaja jer su pojedini cvjetići pri bazi srebrnastobjelkasti. 

Svi vrtni kultivari potječu od ishodne divlje vrste Celosia argentea koja je široko rasprostranjena kao korov u ekvatorijalnim tropskim područjima Afrike, Azije i Južne Amerike. 

Celozije mogu biti visoke od 20 do 80 cm, a najbolje uspijevaju na toplim, sunčanim i zaštićenim mjestima na umjereno plodnom i vlažnom, propusnom, humusom bogatom tlu. Niske sorte su pogodne za obrube i prednje dijelove gredica ispred visokih jednoljetnica i trajnica, srednje visoke za mješovite gredice, a visoke mogu poslužiti kao žarišne točke ukrasnoga dijela vrta. Odrezani cvatovi dugo mogu u vazi uljepšavati dnevnu sobu ili blagovaonicu, a pogodni su i za izradu neobičnih cvjetnih aranžmana.
Velika baršunasta proširena cvjetišta kultivara iz skupine cristata što nalikuju na pijetlove kreste, što rastu i u mom vrtu, tijekom ljeta se neprestano povećavaju i postupno nabiru. Ako ih želite sušiti, kad cvatovi dosegnu svoju punu veličinu, prije no što počnu stvarati plodiće, odrežite ih i uklonite sve listove pa objesiti da se što brže osuše na sjenovitu mjestu – na suncu mogu izblijediti i posmeđiti. Osušeni cvatovi sve četiri skupine kultivara izvrsni su za izradu cvjetnih aranžmana za sve moguće prigode – ne mijenjaju boju i ne drobe se.

Ako želite sačuvati sjeme tratorka iz svoga vrta – to su zapravo sitni sjajnocrni plodići oraščići što rastu na vanjskoj strani cvjetišta, a u svakom je po jedna sjemenka - prikupite malo tih plodića kad počnu dozrijevati i ispadati s cvjetišta. Najjednostavnije ih je prikupiti tako da ispod cvata podmetnete široku plitku posudu - ja za to koristim stari plitki emajlirani protvan za pečenje štrudla - i prstima lagano trljate po cvjetištu: plodići će sami padati u posudu. Pričekajte da se razbježe sitni kukci, otpuhnite latice cvjetića, prosijte plodiće kroz sito ili cjedilku odgovarajuće veličine rupica pa čisto sjeme spremite u suhu staklenu bočicu.
U krajevima s umjerenom klimom gdje temperature zimi nikad nisu niže od - 4°C tratorak prezimljuje u vrtu kao i sve ostale trajnice. 

U krajevima sa oštrim zimama, visokim snijegom i temperaturama nižim od -20°C uzgajamo ih kao jednogodišnje biljke, što znači da ih izravno na gredice možemo sijati tek onda kad više ne očekujemo proljetne mrazove. 

Posijte ih plitko; najbolje je sjemenčice samo širom razbacati na gredicu jer im je za klijanje potrebno svjetlo. 

Za raniju cvatnju valja uzgojiti presadnice u kući, u plasteniku ili u klijalištu pri temperaturi 21–24°C; sjetvu obavite sredinom ožujka, 6-8 tjedana prije posljednjeg očekivanog proljetnog mraza. Dobro razvijene presadnice tratorka na cvjetne gredice posadite tek kad noćne temperature ne budu niže od 7-10°C, na početku ili sredinom svibnja, na razmak 20–30 cm. Redovito ih zalijevajte jer ne podnose sušu, visokim kultivarima osigurajte oslonac i čekajte da procvatu, što će se dogoditi oko 2 mjeseca nakon sadnje. Cvatnja može trajati oko 8 tjedana. 

Kad jednom unesete tratorak u svoj vrt, bilo da ste posadili flance ili posijali sjemenčice, on će se svake godine i sam pojaviti na različitim mjestima u vrtu. Kad ih uočite negdje u povrtnjaku ili u drugim dijelovima vrta gdje su nepoželjne, izvadite ih i presadite na željeno mjesto u cvjetnjak ili u neku prikladnu posudu za cvijeće koja može uljepšavati balkon, terasu ili podest na ulazu u kuću.

Blitva

Kad sam počela uzgajati povrće, među prvim biljkama koje sam posijala u svoj mali povrtnjak bila je i blitva. Kad bi dospjela za branje, svaki sam tjedan, sve do kasne jeseni, nabrala punu košaru velikih zelenih listova. Kuhala sam je uz ribu i krumpir, a višak bih blanširala i zaledila, pa je u zamrzivaču znalo biti po dvadesetak paketića blitve što bi bilo dovoljno za cijelu zimu. U jesen je nisam počupala, nego je blitva preko zime ostajala na gredici. U proljeće bi lišće opet naraslo pa sam prije nego što bi biljke pobjegle u cvijet imala još jednu berbu.
Blitva odnosno mangold, lat. Beta vulgaris L. ssp. vulgaris, dvogodišnja je zeljasta biljka iz porodice lobodnjača potječe s obala Sredozemnog, Jadranskog i Kaspijskog mora. Uzgajamo ju zbog ukusnoga hranjiva duguljasta i ovalna zelena ili srebrnastozelena lišća s jakim lisnim rebrima, a dobro uspijeva i u hladnom, i u umjereno toplom i u vrućem podneblju. Budući da se lako prilagođava različitim klimatskim uvjetima i vrlo dobro podnosi niske temperature, može se uzgajati i u našim planinskim krajevima. Unatoč tomu blitva je u nas, i u vrtu i u kuhinji, još uvijek najčešća u jadranskom području, dok u ostalim krajevima i nije baš tako omiljena.

Kvalitetno lišće blitve dobit ćete izaberete li za njezin uzgoj dobro pognojeno i duboko obrađeno plodno vrtno tlo bogato humusom, a uspijevat će i na suncu i u polusjeni. Za ljetnu potrošnju sjemenke blitve, točnije jednosjemene plodiće srasle u klupko - 1 gram sjemena sadržava 50 do 90 klupka klijavih oko 4 godine -  posijte u ožujku ili travnju. Prije sjetve u tlo ukopajte 10 kg/m2 kompostiranoga stajnjaka ili zrela vrtna komposta, a siromašnim tlima dodajte i oko 50 g/m2 mineralna gnojiva, npr. NPK 5-20-30 S ili NPK 7-14-21 S, tj. florin 1 ili 5. Poslije nicanja biljčice okopajte i prorijedite na razmak od 20 cm. Najbolje razvijene suvišne biljke možete posaditi na novu gredicu, jer blitva dobro podnosi presađivanje. Za vegetacije blitvu redovito okopavajte i plijevite te po potrebi zalijte.

Kad lišće poraste berite ga tako da uvijek otkidate samo vanjske velike i lijepo razvijene listove, a unutarnje u rozeti ne dirate. Tako ćete blitvu potaknuti da stalno razvija nove listove.

Dok ljetnu blitvu berete, za jesensko - zimsku potrošnju posijte je još jednom, u kolovozu i rujnu, kako u jadranskom tako i u kopnenom području, izravno na gredice s kojih ste povadili ranu mrkvu, luk ili češnjak. Osim izravnom sjetvom na gredicu, blitvu možete uzgojiti i iz presadnica, pogotovo ako su u kolovozu sve gredice još uvijek popunjene ostalim povrćem. Sjeme posijte na posebnu gredicu ili u hladno klijalište, a kad se razvije nekoliko listića, najbolje razvijene biljke presadite na pripremljene gredice. Njegujte ih kao i one iz proljetne sjetve i češće zalijevajte, posebice ako je ljeto vruće i ne bude dovoljno kiše. Blitva posijana potkraj ljeta i na početku jeseni razvija već u jesen dosta lišća, no glavna će berba velikoga zelenoga blitvina lišća biti tek u proljeće iduće godine, kad ga valja pobrati prije nego što blitva procvate. Na površini od 1 m² dobit ćete 2 - 3 kg lišća.

Energetska vrijednost blitvina lišća je mala: 100 grama kuhana i ocijeđena lišća daje naime samo 20 kcal odnosno 84 kJ. Stoga je blitva vrlo vrijedna niskokalorična dijetetska namirnica, to više što sadržava čitav niz vitamina i minerala: 3139 internacionalnih jedinica vitamina A tj. karotena, 19 mg vitamina C, 0.03 mg vitamina B1, 0.09 mg vitamina B2, 0.3 mg niacina, 0.15 mg pantotenske kiseline, 58 mg kalcija, 86 mg magnezija, 2.3 mg željeza, 33 mg fosfora te 55 mg kalija.

Kultivari blitve mogu se svrstati u dvije osnovne skupine: a) rebrasta blitva sa zadebljalom dugačkom proširenom peteljkom, b) lisnata blitva s kratkom tankom peteljkom. U nas se najčešće uzgaja rebrasta blitva, a najpoznatije su sorte srebrnolisna i lukulus. Peteljke lisnate blitve prije kuhanja se uklanjaju, a lišće se priprema najčešće kao umak ili varivo. Zadebljale sočne peteljke rebrastih sorti ne bacajte, odvojite ih od lišća i skuhajte zasebno dok ne omekšaju. Poslužite ih kao šparoge, začinjene maslacem ili proprženim krušnim mrvicama.